Igrice koje to nisu

U ovo vrijeme često kupujemo multimedijske sadržaje za djecu, a jedini kriteriji koje pritom slijedimo su ljepota pakiranja ili dječje želje. Procjenjujete li igre prije nego kupite? Multimedijski sadržaji često su označeni riječju "igrica" iako dobar dio njih zapravo nisu dječje igre, niti su primjereni za mlađe uzraste. Iako nas je konzumerizam i imperativ kupovanja dobrano pregazio zadnjih godina, iako smo se ograničili na pogled na cijenu i pakiranje ipak je odgovornost nas odraslih što i kako nabavljamo za djecu. Kriteriji koje bi multimedijski sadržaji za djecu trebali zadovoljavati su:

• ne sadrži nasilje
• ne sadrži loš rječnik (psovke, govor mržnje)
• ne sadrži seksualno eksplicitne sadržaje ili golotinju
• ne potiče upotrebu droga i štetnih tvari
• ne potiče diskriminaciju
• ne potiče kockanje ili klađenje
• štiti osobne podatke, posebno pri online igranju.

Hrvatska, nažalost još nije uključena u PEGI, Pan European Game Information tako da njihove stranice nisu dostupne na hrvatskom jeziku, ali jesu na tridesetak drugih, među kojima je i slovenski pa vjerujem da ćete se snaći na njihovim stranicama: pegi.info. PEGI sustav ocjenjuje multimedijske sadržaje kao što su igre, filmovi, DVD-ovi, videozapisi prema starosti korisnika, nudeći roditeljima i učiteljima smjernice pri odlučivanju o nabavi takvog proizvoda. Ocjena na multimedijskom sadržaju potvrđuje da je primjeren za korisnike starije od naznačene dobi, primjerice oznaka PEGI 7 znači da je primjerena za djecu koji imaju sedam ili više godina, a ako je oznaka PEGI 18 radi se o sadržajima koji su primjereni samo za odrasle. PEGI ocjene odnose se na primjerenost igre dobi korisnika, a ne na složenost igre. Osim brojkom koja pokazuje primjerenost uzrastu, svaki sadržaj označen je i ikonama koje pokazuju na elemente koji su prisutni u nekom sadržaju (nasilje, govor mržnje i sl.) te opisan u par rečenica koje daju više informacija. Obavezno morate pogledati što PEGI kaže za određeni multimedijski sadržaj prije nego li ga kupite djetetu. Osim općenitog prikaza multimedijskih sadržaja, nama u školama važni su i dodatni kriteriji, primjerice kakva je obrazovna vrijednost tog sadržaja te u kojoj mjeri su zaštićeni osobni podaci učenika. Kako biste se što bolje informirali o raznim multimedijskim sadržajima i online programima za učenje i suradnju posjetite stranice Common Sense Media commonsensemedia.org i Teachers First teachersfirst.com. Common Sense Media su stranice slične PEGI stranicama te sadrže niz ocjena i opisa multimedijskih sadržaja, uključivši i TV emisije, knjige, igre, filmove i aplikacije. Stranice su dostupne samo na engleskom jeziku, ali su kriteriji pretraživanja i karakteristike sadržaja slikovito napravljeni tako da biste se trebali snaći bez problema. Ako zatreba prijevod, možete upotrijebiti Bing ili Google prevoditelj. Na stranicama su dostupni savjeti za roditelje i učitelje tako da su te stranice obavezno štivo pri korištenju multimedijskih sadržaja u nastavi. Common Sense Media ima i poseban dio namijenjen obrazovanju, digitalnom građanstvu i profesionalnom razvoju koji preporučujem svim učiteljima i nastavnicima. Teachers First stranice, kao što ime kaže namijenjene su učiteljima te daju pregled raznih sadržaja i programa iz perspektive primjenjivosti i primjerenosti u sustavu obrazovanja. Sadržaji su dostupni po temama i razredima te uključuju i prijedloge za nastavu. Ono po čemu su te stranice posebne je dio "Edge Resources" (teachersfirst.com/content/edge.cfm) u kojem opisuju i procjenjuju aktualne, online programe i alate kroz prizmu sigurnosti i učinkovitosti za obrazovanje. Za svaki takav program ističu koji su mogući sigurnosni rizici, kakve dozvole roditelja ili ravnatelja biste mogli trebati te daju savjete za učinkovito organiziranje korištenja takvih programa u nastavi. Obavezno pročitajte njihove preporuke za svaki program koji planirate koristiti s učenicima. Razlozi kao: "svi to imaju, svi to igraju, svi to rade" nisu dovoljni da biste djecu pogurnuli u svijet nasilja i mržnje, zar ne?

Kopiranje, plagiranje ili krađa

Na internetu je sve lako dostupno, no smijemo li baš sve uzimati bez pitanja? Razvojem interneta i objavljivanjem velikih količina sadržaja na njemu mnogi tekstovi, slike, muzika i multimedijski radovi postali su lako dostupni. Ako i neki materijali nisu baš postavljeni za preuzimanje lako se snađemo korištenjem raznih programa, kopiranjem ili čak snimanjem slike zaslona. No, to što su nam svi ti sadržaji i programi pri ruci ne znači da je sve to dozvoljeno ili korektno i pristojno. Kako djecu od malih nogu učimo da se neke igračke zajednički koriste, da se knjige posuđuju i vraćaju jednako tako ih moramo poučiti da se sadržaji na internetu smiju koristiti pod određenim uvjetima. Naravno, podrazumijeva se da smo mi odrasli već prošli tu razinu preuzimanja i kopiranja i da ipak promislimo prije nego nešto "posudimo". Sjetite se samo prilike kad ste pripremili dobar materijal za nastavu, objavili ga na školskoj mrežnoj stranici, a onda ga nakon nekoliko mjeseci vidjeli u nečijem predavanju ili članku bez spominjanja vašeg doprinosa. Složit ćete se da je to ipak bezobrazno. Ja sam jasno i glasno za dijeljenje obrazovnih sadržaja uz korektno navođenje porijekla jer razvijanjem te kulture dijeljenja svi mi koji radimo u školama razmjenjujemo svoje sadržaje za sadržaje kolega te na taj način obogaćujemo nastavu i proširujemo vidike. Zato su i svi sadržaji petzanet.HR pod Creative Commons licencama kako bi svaki učitelj, roditelj ili učenik mogao iz njih izvući maksimum. Creative Commons licence su vrsta ugovora koji štiti određeni autorski rad. Autorski rad zaštićen je autorskim pravom i ponuđen pod određenim uvjetima, što znači da kad se koristimo tim autorskim radom, prihvaćamo i pristajemo na uvjete i odredbe koje sadržava licenca. Svaka upotreba autorskoga rada koja odstupa od dopuštenoga licencom, zabranjena je. Naravno, primjereno je takvu licencu staviti i na radove koje vi objavite. Osnovne CC licence jesu:

• Imenovanje CC BY
• Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima CC BY-SA
• Imenovanje-Bez prerada CC BY-ND
• Imenovanje-Nekomercijalno CC BY-NC
• Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima CC BY-NC-SA
• Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada CC BY-NC-ND

Najslobodnija je CC BY licenca kojom autor daje dopuštenje da se njegovo djelo distribuira, prerađuje i mijenja, čak i u komercijalne svrhe, uz obvezu navođenja autora. Najrestriktivnija je CC BY-NC-ND licenca kojom autor dopušta preuzimanje i dijeljenje svoga djela uz uvjet navođenja autora te zabranu mijenjanja i korištenja u komercijalne svrhe. Google, a i ostale tražilice omogućavaju pretraživanje i pronalazak slika, glazbe i videozapisa koji su podijeljeni pod CC licencama. Kako biste pronašli sadržaje kojima se smijete slobodno koristiti, koje smijete dijeliti i mijenjati, posjetite stranice CC Search, search.creativecommons.org/?lang=hr. Mrežna dostupnost multimedijskih sadržaja, njihovo preuzimanje i daljnje korištenje može nas lako dovesti do kršenja autorskoga prava autora ili vlasnika pojedinih sadržaja. Zato prije preuzimanja ili korištenja takvim sadržajima trebate svakako proučiti uvjete korištenja (Terms of Service), a nisu li navedeni, pristojno je zatražiti od autora ili vlasnika dopuštenje za korištenje materijalom. Većina autora ili tvrtki dopušta besplatno korištenje u obrazovne svrhe, ali to ipak najprije provjerite. Izvore informacija koje koristimo za svoje sadržaja uvijek treba navesti kako ne bismo imali problema s autorskim pravom ili bili optuženi za plagiranje. Ukoliko se radi o sadržajima koji su online, nikako nemojte kao reference navoditi rezultate s pretraživačkih stranica, nego originalne adrese sadržaja kojima ste se koristili. Više o zaštiti intelektualnoga vlasništva u Hrvatskoj možete pročitati u digitalnom udžbeniku Tihomira Katulića Uvod u zaštitu intelektualnog vlasništva u RH, koji je dostupan u CARNetovoj e-Knjižnici putem Edu.hr portala. I završit ću rečenicom koju sam ovaj vikend čula od kolege, a kojom on učenicima komentira njihove neoriginalne uratke: "Nemoj mi prodavati kopi paštetu".

Aluminijska folija i ostale čarolije za zaštitu privatnosti

Jeste li svjesni da je korištenjem društvenih mreža većina vaših objava i slika javno vidljiva? Nekako mi se čini da bih svaki tjedan mogla naći novu ideju za kolumnu samo prateći zanimljive postupke korisnika na društvenim mrežama. I to postupke učitelja, jer se s njima najviše i družim online. Ukoliko vas naslov ili uvodni tekst zbunjuje, čitajte pažljivo, a ako ste se nasmijali na spominjanje aluminijske folije i znate odakle mi ideja onda ste mirni. Dakle, tema su društvene mreže i vaša privatnost na njima. Društvene mreže (čitaj Facebook) su komercijalni programi koji zarađuju na vašim osobnim podacima koje vi sami nemilice dijelite online. Čak štoviše ti programi su vam jasno rekli na početku što sve misle raditi s vašim podacima i vi ste pristali na takve uvjete korištenja. Da, to je onaj dio gdje ste stavili kvačice uz Prihvaćam uvjete korištenja, Pravila korištenja podataka i Postavke privatnosti. Što i kako Facebook radi s vašim podacima možete pročitati na stranici bit.ly/privatnost. Primjerice, ako ste neki tekst ili sliku javno objavili na Facebooku oni su vidljivi bilo kome, uključivši i osobe koje ne koriste Facebook. Postavke privatnosti su složene tako da je svaka stavka javno vidljiva, osim ako vi ne odradite posao ograničavanja vidljivosti, bilo za određenu objavu ili za određene kategorije korisnika. Između ostalog Facebookova Pravila za korištenje podataka kažu "Mogli bismo davateljima usluga omogućiti pristup podacima kako bi nam pomogli u pružanju usluga". Što možete prevesti kao "Možemo s vašim podacima napraviti što želimo". Pročitate li na  miru ta pravila vidjet ćete da Facebook prikuplja o vama razne vrste podataka: gdje se nalazite, što ste pretraživali, što komentirali, kakve slike ste objavili i još milijun sitnica na koje mi ne obraćamo pažnju, a oni samo pohranjuju u svoju bazu vrijednih podataka. Nakon što ste pročitali na što ste sve pristali korištenjem odabrane društvene mreže vrijeme je za učenje kako zaštiti svoju privatnost, odnosno biti svjesni kako ste podesili Postavke privatnosti i s kime što dijelite. Postavke privatnosti dostupne su vam u izborniku s ikonom lokota u gornjem desnom kutu vaše FB stranice. U osnovnom prikazu vidjet ćete postavke za vidljivost vaših objava, tko vas može kontaktirati i kako blokirati nekoga. No, obavezno morate pogledati u dio See more settings gdje ima puno više mogućnosti o vidljivosti, označavanju, dozvolama za objavu na vašem zidu, obavijestima koje primate, što vaši sljedbenici mogu vidjeti, dijelite li oglase i videozapise itd. Pri kraju popisa vidjet ćete naslov Aplikacije koji nikako ne smijete zaobići. Naime, korištenjem raznih aplikacija vi dijelite i podatke o vašim prijateljima, eto zato vas prijatelji gnjave da im prestanete slati pozive za igre. Svaka aplikacija pri prvom pokretanju traži vaše dopuštenje za pristup podacima i vi u pravilu date dopuštenje jer vam baš ta aplikacija treba. Na taj način možda ste dali pristup vašoj videokameri, mikrofonu, dozvolili snimanje razgovora ili poklonili nekome sve telefonske brojeve iz adresara. Drugi put ipak razmislite želite li baš sve to podijeliti i obavezno isključite aplikacije nakon što ih prestanete koristiti. Jer iako vi ne koristite njih, one koriste vaše podatke. Pročitajte osnovna objašnjena o zaštiti privatnosti na Facebooku , a nakon što savladate osnove pročitajte detaljniji priručnik Zaštitite privatnost na Facebooku koji je pripremio Nacionalni CERT. Jednostavno rečeno ni aluminijska folija na glavi niti objave tekstova "Ja ne dam svoje podatke" ne pomažu pri zaštiti privatnosti na društvenim mrežama. Dakle, ili naučite kako zaštititi svoju privatnost i dobro razmislite prije nego nešto objavite ili prestanite koristiti društvene mreže. O tome vi odlučujete!

E-pošta naša svagdašnja

Iako „današnja mladež“ smatra e-poštu zastarjelom jer primatelj poruke nije dostupan odmah, nama je to ipak važan način komunikacije. Komunikacija elektroničkom poštom je danas uobičajena pa se i od svih učitelja očekuje da se njome znaju odgovorno i primjereno koristiti. Za svaki slučaj podsjetimo se osnovnih pravila. Poruka od malogplavogXYZ Pristigla vam je poruka čiji pošiljatelj je označen s maliplaviXYZ, što ćete učiniti s njom? Baciti je u smeće, naravno :). Isto će učiniti i osobe kojima vi šaljete poslovne dopise s čudne e-mail adrese. Ime i prezime te vaša adresa elektroničke pošte je prvo što primatelj vidi. Ukoliko šaljete službene poruke i želite da vas ozbiljno shvate prestanite koristiti smiješne e-mail adrese koje ste napravili dok ste bili student i otkrivali čari online komunikacije. Dakle, upotrijebite adresu na domeni @skole.hr, na vašoj školskoj domeni ili, ako baš ustrajavate na korištenju @gmail @hotmail i sličnih servisa, barem napravite adresu u kojoj je vaše ime i prezime. Privatno ili poslovno Koliko god nama učiteljima privatni i poslovni život bio isprepleten, bilo bi dobro da jasno razlikujete online komunikaciju koja je dio vašeg posla od one koja je potpuno privatna. Tu razliku je jednostavno naglasiti ukoliko jednu adresu e-pošte koristite za službenu, a drugu za privatnu komunikaciju. Logika korištenja je ista kao i s poštanskom adresom škole i vašeg doma. Ne miješate ih, zar ne? Vjerojatno vam nitko od prijatelja neće zamjeriti ako im se javite s poslovnog maila, ali obratnu situaciju svakako izbjegavajte. To je jedan od načina zaštite vaše privatnosti. Malo starinskog bontona Ponekad mi se čini da je s nastankom online komunikacije nestao sav bonton dopisivanja. Bez obzira radi li se o privatnom ili poslovnom dopisivanju ipak je stvar pristojnosti kako ćete poruku napisati. Naš posao je pružati primjer učenicima pa to trebamo činiti i u običnim porukama e-pošte. Osnovno oblikovanje poruke:

• Pozdrav na početku
• Tekst poruke
• Pozdrav i potpis na kraju.

Što se privitaka tiče, šaljite ih u pristojnim veličinama – znači manjim od 2-3 MB. Ukoliko trebate poslati veći privitak, najprije ga najavite i provjerite može li primatelj primiti tako veliku poruku. Šaljete li fotografije, smanjite im veličinu (rezoluciju) prije slanja. Lijepo je da vaš mobitel snima fotografije od 14MB, ali to je jako preveliko za slanje uz elektroničku poštu. Ionako će primatelj fotografiju pogledati samo na računalu, a neće od nje napraviti trometarski poster. Ne prosljeđuj gluposti Prosljeđivanje filmića, slika, prezentacija i ostalih „zabavnih“ privitaka i poruka (tj. forvarduše) možda je bilo zanimljivo i zabavno prije nekoliko godina, ali sada kad svi imamo obaveza preko glave i stalno se mučimo s pretrpanim sandučićima elektroničke pošte to su postale obične gluposti. Meni osobno, najgore je kad netko proslijedi takvu „zabavnu“ poruku bez i jedne svoje rečenice i s milijun tuđih adresa. To znači da pošiljatelj ne cijeni mene i moje vrijeme te da je bez sekunde razmišljanja poslao poruku svim poznanicima – tek toliko da poruka ode dalje. Ako već dobijete koju takvu poruku, zastanite, razmislite – bi li se vašim prijateljima svidjela? Ako bi, napišite im poruku, obrišite tuđe adrese pa pošaljite. U protivnom, preporučam Shift+Del za potpuno brisanje poruke. Krađa osobnih podataka Puno ljudi bez razmišljanja prosljeđuje poruke e-pošte i pritom proslijede i adrese e-pošte osoba od kojih su poruku dobile. Naravno, sljedeći primatelj stvar ponovi pa se tako u takvoj poruci ubrzo može naći veliki broj adresa ljudi koje nikad nismo upoznali. Idealna situacija za sakupljače adresa i krađu osobnih podataka. Osim toga poruka koju smo poslali jednoj osobi možda i nije bila namijenjena dijeljenju i prosljeđivanju, ipak smo je poslali privatno, a ne javno objavili. No, to ne znači da primatelj neće sadržaj poruke poslati nama nepoznatim osobama te tako ugroziti našu privatnost i osobne podatke. Svakako razmislite kad pišete i prosljeđujete e-poštu te nemojte ishitreno kliknuti na Pošalji.

Jesmo li dovoljno pametni za e-poštu?

Otvarate li još uvijek privitke e-pošte bez razmišljanja? Ili možda kliknete na poveznicu u poruci prije nego ste poruku pročitali? Iako sam mislila da o prevarama putem elektroničke pošte svi već znaju sve, nedavno pristiglo upozorenje od strane CARNeta me potaknulo da ponovno pišem o toj temi. U tom upozorenju skreću pažnju na poruku e-pošte koja dolazi sa sadržajem na njemačkom jeziku te s poveznicom koja vas ne vodi na dodatne informacije nego pokreće ucjenjivački program (ransomware) koji šifrira sve sadržaje na vašem računalu i traži da platite ucjenu kako bi vam poslao šifru za njihovo dešifriranje. Nažalost takvi virusi su poprilično moćni i ako njime zarazite računalo vjerojatno ostajete bez svojih podataka. Ključni korak u cijeloj priči je da ste vi kliknuli na poveznicu ili privitak te tako sami zarazili računalo. Antivirusni programi učinkovito štite računala, naravno podrazumijeva se da takav program imate na računalu i da se svakodnevno ažurira novim definicijama virusa kako bi ih prepoznavao i blokirao. Da biste izbjegli situaciju s početka članka osim antivirusnog programa treba vam i dobra količina "zdrave pameti" jer ti programi još uvijek ne mogu misliti umjesto vas. Kako biste ubuduće jasnije vidjeli prijetnje koje stižu elektroničkom poštom, evo nekoliko savjeta. Osnovni je "Razmisli prije nego li klikneš". Najprije pogledajte tko vam poruku šalje. Radi li se o  nepoznatim osobama s e-adresom neobičnog oblika, pažljivo promotrite poruku. Budite skeptični i prema porukama koje dolaze s vama poznatih adresa, naime e-adrese se mogu krivotvoriti, tako da vam virusi mogu stići i s poznate adrese (primjerice CARNeta, Microsofta ili  Googlea), a možda je i računalo vašeg prijatelja zaraženo virusom pa vam šalje takve poruke. Zatim pogledajte jezik kojim je poruka napisana. Ukoliko poruka stiže na (neočekivanom) stranom jeziku ili na hrvatskom s užasnim gramatičkim greškama odmah budite sumnjičavi. Ukoliko u hrvatskom tekstu miješaju padeže, lica i vremena budite sigurni da je to prevođenje na hrvatski odradio stroj te odmah obrišite poruku. Da, i onu koja vam nudi milijune kuna u Nigeriji. Ukoliko je sadržaj na stranom jeziku ipak ga pročitajte, ali nemojte kliknuti niti na jedan njegov dio dok niste sigurni da se radi o ozbiljnoj poruci. Ja sam, tako pretjerano oprezna, gotovo izbrisala e-kartu za avion jer je došla u poruci napisanoj na francuskom. Obratite posebnu pažnju na privitke i poveznice. Nedavno sam dobila poruku na hrvatskom od nepoznatog pošiljatelja, s tekstom "Šaljem ti prezentaciju sa zadnjeg seminara" i datotekom u privitku. Takva poruka je dosta pametno sastavljena jer često odlazim na seminare i razmjenjujem prezentacije e-poštom. Možda biste i vi pomislili pa kakav problem mogu napraviti ako pogledam prezentaciju? Nažalost mogli biste napraviti veliki problem, jer privitak koji glumi prezentaciju može biti bilo što, čak i ucjenjivački program. Ime i vrsta privitka lako može zamaskirati pravi sadržaj privitka koji će napraviti štetu na vašem računalu. Dakle, ne vjerujte privitcima ako ne znate tko i zašto vam ih šalje. Najbolje je da pošaljete novu poruku osobi koja vam je poslala privitak i pitate je li ga zaista poslala i što je u privitku. Ne klikajte na poveznice! To se odnosi i na poveznice koje vam stignu u porukama s društvenih mreža, naročito ako vam je poslana samo poveznica. Takve odmah obrišite bez imalo grižnje savjesti. Tko vam zaista želi poslati poveznicu neka uz nju napiše i neko objašnjenje. Za učinkovito, nepovratno brisanje poruka e-pošte možete koristiti kombinaciju tipaka Shift i Delete. Tada se označena poruka u potpunosti briše i ne smješta u koš za smeće. Ne vjerujte porukama koje vam nude milijune, ekskluzivan posao, ljubavne veze, dobitke na nagradnim igrama, naslijeđe u Africi i slično. Ukoliko nešto "izgleda predobro da bi bilo istinito" onda je vjerojatno lažno. Vaša pamet je najbolji alat koji imate na raspolaganju za svoju zaštitu, iskoristite je!

Kako s djecom dogovoriti odgovorno korištenje računala, mobilnih uređaja i interneta

Bolje je početi s dogovorima o odgovornom korištenju prije nego li se pojavi potreba za kaznama. Nije bez razloga izreka "Bolje spriječiti nego liječiti" aktualna i u današnje vrijeme. Puno situacija i događanja u virtualnome svijetu mogli bismo izbjeći prevencijom i edukacijom. Nakon što se zaista nešto dogodi preostaje nam samo "gašenje vatre" i kažnjavanje. Govorimo li o učenicima u školi i njihovim mogućim postupcima kojima bi mogli ugroziti svoju, ali i tuđu sigurnost na internetu Politika prihvatljivog korištenja je dokument koji bi nam mogao pomoći u pojašnjavanju pravila ponašanja i posljedica koje bi mogle slijediti. U prijašnjim člancima mogli ste pročitati o Politici prihvatljivog korištenja i Politici izvrsnog korištenja koje se razlikuju po načinu pristupa dogovoru s učenicima. Politika prihvatljivog korištenja propisuje odgovorno ponašanje i kazne, a Politika izvrsnog korištenja promiče odgovorno ponašanje kroz pozitivne primjere. Bez obzira koju od njih planirate napraviti možete odabrati različite načine dolaska do željene Politike. Tijekom projekta "Sigurnost djece na internetu" OŠ "Mladost", OŠ Popovača, OŠ "Mato Lovrak" i OŠ Veliki Bukovec intenzivno su s učenicima, roditeljima i učiteljima radile na osmišljavanju Politike prihvatljivog korištenja. Učenici su davali prijedloge pravila koja treba uvrstiti pa su o njima raspravljali roditelji i naravno učitelji. Takav, demokratski način donošenja pravila je vremenski zahtjevniji, ali osigurava da svi dionici već tijekom postupka izrade Politike imaju priliku reći svoje mišljenje, saznati što Politika obuhvaća te aktivnim sudjelovanjem postati njenim suautorom. Tada ta Politika nije "nečija" nego "naša, zajednička". Drugi pristup je da učitelji, odnosno razrednici predlažu pravila koja se zajednički donose na Učiteljskim vijećima, a zatim raspravljaju (ili ne) s učenicima. Taj pristup je malo stroži, ali vremenski učinkovitiji. Prilikom izrade Politike trebate razmišljati i o načinu njenog prihvaćanja i provođenja u djelo. Politiku prihvatljivog korištenja možete javno objaviti na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama škole i svi je se, nakon toga moraju pridržavati. Bolji način je priprema politike u obliku ugovora koji učenici, roditelji i razrednik (škola) zajednički potpisuju. Takvi ugovori se osvježavaju i ponovno potpisuju na početku svake školske godine kako bi svi bili svjesni što se od njih očekuje te koje su moguće posljedice neodgovornog ponašanja. Treći način je da pravila prihvatljivog korištenja postanu dio Kućnog reda škole, a pritom se mora poštivati procedura koja je za to propisana zakonom, tj. Kućni red donosi Školski odbor. Ovisno o obliku koji odaberete za Politiku ovisit će jezik kojim je sadržaj napisan: jednostavniji za djecu ako se radi o ugovoru, odnosno u službenijem tonu ukoliko se radi o tekstu koji ulazi u Kućni red.  Pravila i upute trebaju svakako obuhvatiti korištenje školskih računala i mreže, mobilnih uređaja,  društvenih mreža, zaštitu svojih i tuđih osobnih podataka  te što se smije dijeliti online i pod kojim uvjetima. Najčešće se navode i zabrane pojedinih oblika ponašanja, primjerice širenje i poticanje govora mržnje, sudjelovanje u elektroničkom nasilju, ali i kršenje autorskog prava. Ne zaboravite da Politika ipak treba biti čitljiva i razumljiva svima te nemojte napraviti cijelu "šumu" koja će zakloniti vidik na osnovna pravila odgovornog ponašanja Na stranicama projekta razvoja školskog kurikuluma "Sigurnost djece na internetu" petzanet.hr možete vidjeti tri različita pristupa donošenja Politike prihvatljivog korištenja te same Politike koje su škole osmislile. Pogledajte, pročitajte, promislite, a možete i objavljene dokumente upotrijebiti, preurediti te prilagoditi vašim učenicima i školama.

Koliko su nam potrebni etički kodeks, bonton i politika primjerenog korištenja

Često se govori da je biti učitelj poziv, a ne zvanje. No, znamo li se ponašati u skladu s našim pozivom i profesijom? Prije desetak godina ne bih ni razmišljala da pišem o ovoj temi, ali vremena su se promijenila, a s njima i učitelji. Digitalne generacije rođene devedesetih počele su raditi u našim školama, a i mi stariji sve češće koristimo društvene mreže, razne računalne programe, online alate i aplikacije za mobilne uređaje. Neki postupci koji su se ranije podrazumijevali, jer su bili dio dobrog odgoja i pristojnog ponašanja, više se ne podrazumijevaju  i potrebno ih je istaknuti i pojasniti. Evo nekoliko primjera za ilustraciju:

• Školu je posjetio uvaženi gost i prije nego li je vijest o tome objavljena na školskim mrežnim stranicama, osvanula je fotografija na privatnom profilu učitelja na društvenoj mreži.
• Novinar je kopirao učiteljske komentare s foruma i objavio ih u dnevnim novinama.
• Učitelj obavještava svoje učenike IV. r osnovne škole o predstojećim aktivnostima i obavezama koristeći se društvenom mrežom za odrasle.

Etički kodeks škole potiče razumijevanje i prihvaćanje temeljnih načela moralno opravdanog ponašanja i promicanja etičkih vrijednosti te poprilično dobro opisuje poželjna ponašanja učitelja. Formulacije su najčešće općenite i iz njih možemo pročitati puno ili malo ovisno kako ih čitamo ili kako shvaćamo odgovorno, savjesno, profesionalno ispunjavanje obaveza. Nisam pročitala sve dostupne primjere etičkih kodeksa, ali nisam primijetila da se i u jednom spominju digitalni ugled, rasprave na društvenim mrežama ili neke druge online aktivnosti. Niz primjera etičkih kodeksa za osnovne i srednje škole pronaći ćete pretraživanjem interneta pa ih možete detaljnije pročitati i usporediti. Članak 58. Zakona o odgoju i obrazovanju propisuje da škola treba imati etički kodeks, ali ne navodi ništa o njegovom povremenom osvježavanju ili stavkama koje treba sadržavati. Vjerujem da o bontonu ne treba puno govoriti, da smo svi u školam svjesni pristojnog ponašanja i nastojimo ga riječima i djelom prenijeti učenicima. Bez obzira na virtualizaciju i online dostupnost dobre, stare upute iz bontona su još uvijek važeće i dobar odgoj je jednostavno prepoznati. Politike prihvatljivog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta (PPK), o kojima smo pisali u prošlom broju, mogu biti dio Etičkog kodeksa ili Kućnog reda škole ili mogu biti zaseban dokument zbog sadržaja tehničkog karaktera koje treba češće obnavljati, ali i zbog svojevrsnog ugovaranja, tj. obvezivanja učitelja da svojim potpisom prihvate primjenu preporuka iz te Politike. PPK za djelatnike škole treba obuhvatiti korištenje službenog e-maila, elektroničku komunikaciju s učenicima i roditeljima, zaštitu osobnih podataka prilikom korištenja online programa s učenicima, korištenje društvenih mreža za odrasle i onih za obrazovanje (primjerice, Edmodo), kritički stav i vrednovanje informacija na internetu, objavljivanje fotografija, videozapisa ili učeničkih radova na internetu, korištenje školske mrežne stranice ili virtualnog okruženja za učenje (primjerice, Moodle), zaštitu autorskih prava te stav škole prema korištenju raznih računalnih programa i online alata (primjerice Office 365, Google Apps, YouTube, SlideShare, Zondle). Tvrtke su puno ranije počele razmišljati i primjenjivati PPK tako da je na internetu dostupno niz primjera koji bitno striktnije i s jasnim kaznama propisuju prihvatljivo ponašanje zaposlenika. Pronaći ćete ih pretražujući s ključnim pojmovima: acceptable use policy, internet guidelines for employees i slično. Na stranicama petzanet.HR možete pročitati kako je OŠ Veliki Bukovec osmislila Politiku prihvatljivog korištenja za učitelje, a predložak politike prihvatljivog korištenja za zaposlenike dostupan je i na stranicama Oznake eSigurnosti, esafetylabel.eu. Završila bih ipak komentarom mlađeg kolege iz Italije, koji me je na jednom stručnom usavršavanju zapitao jesam li sigurna da svim tim propisivanjem pravila činimo dobro? Ne navodi li možda previše ograničavanja na bunt i kršenje pravila? Razmišljanje o tome ostavljam vama za domaću zadaću.

Politika izvrsnog ili prihvatljivog korištenja tehnologija

Svaka igra ima svoja pravila. Kako biste znali što smijete, a što ne potrebna su vam pravila za korištenje računala i mobilnih uređaja u školama. Iako riječ politika nema baš pozitivne konotacije u Hrvatskoj, ipak kad govorimo o načinima korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta, riječ politika označava skup pravila kojima dogovaramo i propisujemo što se smije, a što ne. Pri osmišljavanju takve politike možete krenuti u dva smjera: jedan je politika izvrsnog korištenja (Admirable use policy), a drugi je politika prihvatljivog korištenja (Acceptable use policy). Postoji zapravo i treći - sigurnosna politika, ali ona je zahtjevnijeg, tehničkog karaktera pa za sad nećemo o njoj. Politika izvrsnog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta (ukratko tehnologija) opisuje pozitivne načine korištenja tehnologija kakve bismo željeli da učenici i učitelji primjenjuju pri učenju i poučavanju. U takvoj politici ističete i promičete dobre načine na koje tehnologija olakšava i obogaćuje obrazovanje.  Politika govori o povezivanju s učenicima ili odraslima sa zajedničkim interesima i od kojih možete učiti, učenju, istraživanju, kreativnom korištenju i objavljivanju svojih radova, prikupljanju sadržaja koji se smiju preoblikovati u nove sadržaje za učenje, surađivanju, svrhovitom komuniciranju, kritičkom pristupu informacijama, poštovanju prema sebi i drugima, odgovornom digitalnom građanstvu te mijenjanju svijeta nabolje. Politika prihvatljivog korištenja računala, mobilnih uređaja i interneta češće govori o zabranama i uvjetima pod kojima se nešto smije raditi. Obuhvaća pravila i upute za prihvatljivo korištenje školskih računala i mreže, mobilnih uređaja,  društvenih mreža i ostalih računalnih izvora. Govori o zaštiti osobnih podataka te što se smije dijeliti online i pod kojim uvjetima. Dio politike je i roditeljska suglasnost (ili ne) za fotografiranje i snimanje djece te online objavljivanje. Navode se i zabranjenih oblika ponašanja, primjerice širenje i poticanje govora mržnje, sudjelovanje u elektroničkom nasilju, ali i kršenje autorskog prava. Obje politike govore i o posljedicama neodgovornog korištenja. Te posljedice, pedagoške mjere ili kazne propisane su u nekom drugom dokumentu, najčešće Kućnom redu ili nekom sličnom dokumentu. Koju god politiku odabrali važno je da bude poznata unaprijed tako da svi korisnici budu svjesni situacije i mogućih posljedica. Svi korisnici znače učenici, učitelji, stručni suradnici, ali i tehnička služba škole i naravno roditelji. Iz iskustava škola koje smo posjetili u sklopu projekta razvoja školskog kurikuluma  "Sigurnost djece na internetu" saznali smo da je najučinkovitije ako politiku zajednički osmisle svi korisnici tako da svi razumiju što pojedine stavke znače te da budu svjesni što se od njih očekuje. Politike se osvježavaju u skladu s promjenama tehnologije, a korisnici ih potpisuju na početku svake školske godine. Zajedno s učenicima potpisuju ih i njihovi roditelji. Na stranicama petzanet.HR možete pročitati kako su OŠ "Mladost" i OŠ Veliki Bukovec osmislile, donijele i stavile u funkciju svoje Politike prihvatljivog korištenja, a uskoro će biti objavljene i politike ostalih škola u projektu. Na stranicama Nacionalnog CERT-a (cert.hr) u odjeljku Za CARNetove korisnike možete pronaći Sigurnosnu politiku korištenja CARNetove mreže te Sigurnosne politike za škole i za visokoškolske ustanove. Predložak politike prihvatljivog korištenja za zaposlenike dostupan je i na stranicama Oznake eSigurnosti (esafetylabel.eu). U tom predlošku ističe se važnost da se svi zaposlenici škole pridržavaju mjera neophodnih za zaštitu podataka i računalnih mreža od virusa, neovlaštenog pristupa, štete, gubitka, zlouporabe i krađe tim više što danas škole potiču korištenje vlastite informacijske i komunikacijske opreme što predstavlja još i veći izazov po pitanju zaštite i sigurnosti. Dakle, dogovorite pravila igre i pridržavajte ih se.

eTwinning kao sigurna društvena mreža

Želite li surađivati s učenicima i učiteljima na društvenim mrežama prvi uvjet kojeg morate zadovoljiti je sigurnost i zaštita osobnih podataka. Otkada je pokrenut, eTwinning promiče odgovorno korištenje interneta i razvija sigurno okruženje za suradnju učenika i učitelja na mreži. Ove će školske godine eSigurnost osobito biti u središtu pozornosti zahvaljujući nizu aktivnosti, uključujući suradnju s projektom Oznaka eSigurnost o kojem ste mogli čitati u jednom od prethodnih članaka. eTwinning se najčešće opisuje kao mreža škola, zajednica učitelja ili kao platforma za međunarodne obrazovne projekte. Upitate li eTwinnere reći će vam da je eTwinning "suradnja, dijeljenje i zabava". Za one koji ga još nisu otkrili, evo i malo detaljnijeg opisa.  eTwinning nudi platformu za odgojno – obrazovne djelatnike (učitelje, nastavnike, ravnatelje, knjižničare, stručne suradnike itd), koji rade u školama i dječjim vrtićima europskih država sudionica eTwinninga. Portal eTwinning (www.etwinning.net) je glavno mjesto suradnje i susreta u sklopu ove aktivnosti. Dostupan na 26 jezika, a okuplja više od 230 000 članova. Portal omogućava učiteljima pronalaženje projektnih partnera, otvaranje novih projekata ili sudjelovanje u postojećima, razmjenu ideja i primjera dobre prakse te kontinuirani profesionalni razvoj kroz razne webinare, radionice ili grupe. eTwinning mreža pokrenuta je 2005. godine kao glavna aktivnost Europske komisije i njenog programa za cjeloživotno učenje, a od 2014. postaje važan dio Erasmus+, programa Europske unije u području obrazovanja, osposobljavanja, mladih i sporta. Svaka država članica ima svoju nacionalnu službu za podršku, a u Hrvatskoj je to Agencija za mobilnost i programe Europske unije (mobilnost.hr). Ove školske godine Hrvatska se uključila u pilot projekt nacionalnih programa tako da projekte mogu pokretati i samo hrvatske škole. Vjerujemo da će vam ta mogućnost olakšati ulazak u svijet projekata, najprije na nacionalnoj, a zatim i na internacionalnoj razini. Mogućnosti eTwinninga su velike i one rastu zajedno sa vama i vašim projektnim aktivnostima. Ono što bitno razlikuje eTwinning od ostalih društvenih mreža je sigurnost. Naime, na eTwinningu ste uvijek sigurni da je osoba s kojom komunicirate također učitelj. Svi članovi se nakon registracije provjeravaju na nacionalnoj razini i ako se ne radi o odgojno-obrazovnom djelatniku korisnički račun se briše. Dakle, naša nacionalna agencija AMPEU garantira za svakog od nas da smo ono kako se predstavljamo. Takvu garanciju nećete imati niti na jednoj drugoj mreži, a kako stvari na društvenim mrežama postaju sve složenije, situacije i osobe sve nezgodnije, eSigurnost je definitivno jedna od stvari na koju najprije morate obratiti pažnju. Nakon što ste s kolegama iz drugih škola dogovorili i pokrenuli projekt, započinjete rad u posebnom okruženju za projekte TwinSpaceu. TwinSpace je "dom" vašeg projekta u koji dodajete elemente koji su potrebni za suradnju, komunikaciju i objavljivanje sadržaja te pozivate članove. Svaki učitelj pritom poziva, uključuje i prati rad svojih učenika tako da možete biti sigurni da vaši učenici zaista komuniciraju s vršnjacima, a ne nekim nepoznatim osobama. Kao što AMPEU garantira za učitelje, tako svaki učitelj garantira za svoje učenike koje je uključio u projekt. U TwinSpaceu su svi sadržaji najprije sakriveni od javnosti i dostupni samo članovima projekta tako da vi mirno možete dijeliti fotografije, videozapise, dječje radove bez da ugrozite privatnost djece. Odlučite li kasnije omogućiti javnu vidljivost projekta, ne zaboravite da su vam potrebne dozvole roditelja. Dodatna razina sigurnosti je da su administratori eTwinning mreže poznati imenom i prezimenom, znamo kome se možemo obratiti za pomoć ili zaštitu. Tako da ako se dogodi neka nezgodna situacija vi je možete riješiti jednim e-mailom, a na drugim mrežama to je praktički nemoguća misija. Isprobajte eTwinning projekte, uključite se u međunarodnu zajednicu učitelja i pružite svojim učenicima priliku da uče, otkrivaju, surađuju i komuniciraju u sigurnom online okruženju osmišljenom baš za obrazovanje.

Digitalni identitet učitelja

Svaki učitelj zna tko je kad uđe u razred, a znate li tko ste u virtualnom svijetu? Što o vama može reći internet? Digitalni identitet i digitalni otisci su skup informacija dostupnih o nekoj osobi putem interneta. Postali su aktualni zadnjih godina kao posljedice činjenice da se sadržaji na internetu arhiviraju dugotrajno, da je zaštita privatnosti manjkava te da pojedinci, često lakomisleno objavljuju informacije o sebi ne razmišljajući o mogućim posljedicama. Istraživanje provedeno 2012. u Španjolskoj, pokazalo je da je 34 % studenata učiteljskog fakulteta zabrinuto za utjecaj koji njihov digitalni identitet ima na profesionalni život, a da 63 % uopće nije važno što drugi ljudi misle o njima. Danas zaista ne trebate biti Sherlock Holmes da biste o nekome pronašli informacije. Dovoljno je prošetati internetom i na svakom koraku naći ćete puno digitalnih tragova koje su ljudi svjesno ili nesvjesno ostavili. Upišite svoje ime u neku od tražilica pa pogledajte gdje se sve pojavljujete, koje vaše slike su dostupne online, a onda se pokušajte prisjetiti što od toga ste objavili vi, a što je nekim više ili manje misterioznim putevima dospjelo na internet. Učiteljska profesija nosi sa sobom niz odgovornosti i vjerujem da biste vi radije ostali zapamćeni kao izvrstan poučavatelj, svijetli uzor mladim ljudima nego kao osoba čije nezgodne fotografije ili bezobrazni komentari kolaju internetom. Da biste to realizirali morate biti svjesni cilja koji želite postići i još više, metoda kojima ćete ga ostvariti. Kao pravi učitelji već ste sve ovo vizualizirali u obliku ishoda učenja i nastavnih metoda, zar ne? Kako biste bili i ostali respektabilni učitelj u virtualnom svijetu najprije morate početi od sebe. Pročitajte s razumijevanjem uvjete korištenja računalnih programa i mobilnih aplikacija i obratite pažnju gdje se pohranjuju vaše slike, videozapisi, dokumenti, kontakti. Svakako saznajte kako im možete pristupiti i u potpunosti ih izbrisati. Taj način pohranjivanja i dijeljenja sadržaja obično uređaji odrađuju umjesto nas i mi jednostavno na to ne obraćamo pažnju. Nadalje, morate biti svjesni da je svijet mali i da će se za svaku vašu objavljenu rečenicu ili sliku u publici naći netko tko vas poznaje i prepoznaje kao učitelja. Razmislite, i to jako dobro, što objavljujete i jeste li spremni podnijeti posljedice svojih objava. Dio posljedica je naveden u Kaznenom zakonu i Zakonu o zaštiti podataka da ne mislite kako se vi bezazleno igrate u virtualnom svijetu. Naš privatni i javni život isprepliću se sa stvarnim i virtualnim, a granice među njima postaju nejasne. Jesmo li na društvenoj mreži kao privatne osobe ili kao učitelji? Pišemo li komentare u ime svoje škole ili osobno? Kako ćemo reagirati ako na internetu naiđemo na zloban, nepristojan komentar? U svim oblicima online komunikacije moramo imati jako puno strpljenja i stalno biti svjesni da bilo tko može vidjeti ono što smo napisali te upotrijebiti protiv nas. U virtualnim okruženjima vladaju drugačija pravila igre od onih u vašoj učionici. Bilo tko si može dozvoliti da vam pošalje bezobraznu poruku. Stoga obavezno proučite kako ćete zaštititi svoju privatnost u virtualnom okruženju. Ispravno podesite postavke privatnosti društvenih mreža i onemogućite ili barem otežajte pristup zlonamjernicima. Ne zaboravite da je u većini mreža sve javno dostupno ukoliko sami ne postavite ograničenja. Pametno koristite dobre strane društvenih mreža i izbjegavajte zamke. Sljedeći korak je jasno naglašavanje prijateljima, znancima i neznancima želite li da neku vašu sliku ili tekst objave na internetu ili ne. Većina ih pretpostavlja da je u redu staviti sliku online, označiti vas na njoj i podijeliti javno. Pokažite im da moraju uvažavati vaše pravo na privatnost i ponašajte se na jednak, odgovoran način i vi prema njima. Digitalne tehnologije mijenjaju svijet i od učitelja se očekuje da se promijene i prilagode novom okruženju, a na nama je odgovornost da pritom ipak ostanemo dobri uzori.

Poštovanje i rasprava u virtualnom svijetu

Jesu li učitelji zaslužili poštovanje u virtualnom svijetu, je li na internetu trebala biti službena čestitka za Dan učitelja ili ne? Što vi mislite? 5. 10. je bio Dan učitelja, i kako je bila nedjelja na društvenim mrežama našlo se dosta učitelja koji su ga nama i sebi čestitali te primijetili da na službenim profilima Vlade RH na Facebooku i Twitteru nema spomena o Danu učitelja. Nažalost, nije ničega bilo ni na mrežnim stranicama MZOS-a ni AZOO. Tim povodom krenula je i online rasprava - trebaju li se oni uopće sjetiti obilježiti taj dan, jesu li učitelji zaslužili par riječi čestitke ili je svima ionako svejedno za učitelje. Kako su društvene mreže otvorene i interaktivne, poslali smo nekoliko poruka na te profile kako bismo im skrenuli pažnju da su nešto zaboravili pa kad su se već neki dan sjetili obilježiti Dan zaštite životinja mogli bi se sjetiti i učitelja. Nedjeljom se obično na tim službenim profilima pojavljuju automatizirane poruke, s unaprijed zadanim rasporedom tako da cijeli dan nisu primijetili poruke učitelja. Čestitke su se pojavile na profilima EU parlamenta, međunarodnih institucija i programa, čak nam je i Melinda Gates čestitala, a "domaća" se čestitka tek predvečer pojavila na Twitteru. Cijeli ovaj uvod nas zapravo vodi do rasprava u virtualnom svijetu. Na forumima, blogovima i društvenim mrežama rasprave su uobičajene jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, a i pravo napisati ga. U takvim raspravama dio osoba ima svoje javne profile s pravim imenom i prezimenom i oni najčešće iznose i argumentiraju svoje mišljenje bez uvredljivih dodataka jer ipak se zna tko su i što su iako su virtualni. No, dio sudionika koristi anonimne profile s izmišljenim imenima, tako štiteći svoj identitet i omogućavajući si slobodu širenja govora mržnje koju ne bi imali pod svojim pravim imenom. Nerijetko se u raspravama tada pojave poruke u stilu: "ti potičeš robovlasništvo" (jer si napisao komentar da roditelji odlučuju za maloljetnu djecu), "ti si glup" (jer u tekstu rasprave nisi uočio zarez na krivom mjestu), "ti ne znaš s djecom" (jer nemaš svoje djece, a onih tristotinjak iz škole se ne računaju). Postoji čak i poseban termin za takve osobe, oni su trolovi koji namjeno pišu bezobrazne poruke kako bi nekoga uvrijedili, kritizirali, usmjerili raspravu u drugom smjeru ili potaknuli druge na govor mržnje. Tako da u jednom trenu takve rasprave, bez obzira na početnu temu, krenu u čudnom smjeru, postanu prepune vrijeđanja jer na svaki vaš argumentirani komentar dobijete novu poruku mržnje. I što sad? Pojednostavljeni savjet bio bi: "Bježi glavom bez obzira". U virtualnom svijetu, za razliku od stvarnog zaista možete pobjeći od takvih nasilnika i time im uskratiti mogućnost daljnjeg maltretiranja. Odmaknite se od rasprave, ohladite glavu i koristite se mogućnostima koje imate na raspolaganju. Najprije isključite obavijesti za pojedinu objavu, ako koristite FB onda je možete naći na malom trokutiću u gornjem desnom kutu objave. Zatim blokirajte osobe koje vas uznemiravaju i tako im zabranite pristup. Ukoliko se radi o ozbiljnoj temi i kršenju pravila korištenja ili zakona svakako objavu ili osobu prijavite administratorima. Ista logika vrijedi za stranice s reklamama i raznim obavijestima koje ne želite vidjeti - isključite ih u potpunosti ili odaberite "Ne želim vidjeti ovu objavu". Sve to učinite bez grižnje savjesti, uživajte u miru i virtualnom društvu koje ste sami odabrali. Nakon toga sve naučeno prenesite djeci. Ako se mi odrasli često ne možemo obraniti u takvim raspravama, kako je tek onda djeci koja nemaju naše iskustvo, koja se povode za raznim komentarima i besmislenim objavama. Naučite djecu kako blokirati osobe na internetu, kako prijaviti zlonamjerne poruke i elektroničko nasilje. Naučite ih kako postaviti virtualne zidove i zaštititi se. U Ujedinjenom Kraljevstvu je prije 5 godina promovirana poruka "Zip it, Block it, Flag it" - čuvaj svoju privatnost, blokiraj nepoželjne osobe i sadržaje i prijavi ih. Vrijeme je da i hrvatsku djecu tome naučimo.

Oznaka eSigurnosti

Razmišljate li o zaštiti osobnih podataka, korištenju računala, mobitela i interneta u školi? Što mislite koju bi ocjenu vaša škola dobila pri provjeri eSigurnosti? Britanski Ured za standardizaciju obrazovanja i zaštitu djece (Ofsted) regulira i kontrolira rad škola u svrhu postizanja najboljih rezultata u pružanju brige o djeci i mladim ljudima te u obrazovanju i usavršavanju vještina učenika svih dobnih skupina. Između ostalog provjeravaju i ocjenjuju internetsku sigurnost škole, koju ukratko opisuju kao sposobnost škole: da zaštiti i obrazuje učenike i zaposlenike u korištenju tehnologije te da posjeduje prikladne mehanizme za pružanje odgovarajuće intervencije i potpore kada je to potrebno. Škole se provjeravaju u tri glavne sastavnice internetske sigurnosti: sadržaj (izloženost neprikladnim sadržajima - pornografija, nasilje, govor mržnje, anoreksija, samoozljeđivanje, igre neprimjerene uzrastu), kontakt (grooming, elektroničko nasilje, krađa identiteta) i ponašanje (objavljivanje osobnih podataka, digitalni tragovi, internetska ovisnost, seksting, kršenje autorskog prava). Smisao tog postupka je procjenjivanje do koje mjere škole educiraju učitelje, učenike i roditelje o sigurnom i odgovornom korištenju nove tehnologije te kakve mjere zaštite privatnosti postoje u školi. Nakon čitanja kriterija po kojima Ofsted ocjenjuje škole, nažalost postaje jasno u kojoj mjeri su hrvatske škole u zaostatku jer gotovo niti jedna naša škola ne bi dobila prolaznu ocjenu. Cjelovit dokument, preveden na hrvatski u sklopu projekta "Sigurnost djece na internetu". Dok čekamo da naše obrazovne vlasti krenu s odgovarajućom edukacijom, a zatim i procjenjivanjem internetske sigurnosti u hrvatskim školama vrijeme je da svaka škola poduzme sve što može kako bi zaštitila djecu i obrazovala ih. Pritom vam oslonac i vodič mogu biti stranice Oznake eSigurnosti esafetylabel.eu koje su nastale kao rezultat međunarodnog projekta na kojem su partneri bili tvrtke i obrazovne institucije iz Belgije, Italije, Portugala, Austrije, Estonije i Španjolske. U suradnji s udrugom "Suradnici u učenju" i CARNetom stranice su prevedene na hrvatski jezik pa je tako omogućeno i njihovo korištenje našim školama. Oznaka eSigurnosti je portal za podršku i akreditaciju škola iz cijele Europe, čime je napravljen velik korak prema postizanju i održavanju zajedničkih visokih standarda internetske sigurnosti. Portal omogućava:

•  Akreditaciju - škole mogu usporediti svoje eSigurnosne prakse s međunarodno dogovorenim standardima. Nakon što objave dokumente o svojoj dobroj praksi, mogu biti akreditirane kao škole s potvrđenom oznakom eSigurnosti. Nakon završetka postupka samoprocjene, škole dobivaju personaliziran akcijski plan koji im omogućava postizanje više razine eSigurnosti., a mogu i usporediti rezultate svoje škole s drugim školama u zemlji i inozemstvu.

• Sadržaje - portal omogućava učiteljima pristup rastućoj zbirci obrazovnih sadržaja, savjeta o eSigurnosti, popisima za provjeru i predlošcima za politike prihvatljivog korištenja te ostale dokumente.

• Online zajednicu - korisnici i stručnjaci mogu razmjenjivati savjete, sadržaje, upute i informacije o eSigurnosti, pomoći jedni drugima te dijeliti primjere učinkovite prakse.

Za početak pogledajte primjere problema koji su se dogodili u drugim školama i razmislite što biste vi napravili u takvim situacijama, zatim se prijavite i krenite u postupak dobivanja oznake eSigurnosti kako biste procijenili stanje u školi i napravili akcijski plan za poboljšanje te se svakako pridružite online zajednici jer sve škole imaju slične probleme i ne moramo baš sve naučiti na vlastitim greškama. Pozivamo vas da se pridružite zajednici Oznake eSigurnosti, podijelite svoje iskustvo, naučite od drugih kako postići višu razinu internetske sigurnosti i pomognite drugim učiteljima u rješavanju sličnih problema.

Po mjeri današnjih učenika

Često se govori o X, Y ili Z generacijama djece i njihovom odrastanju u digitalnom svijetu, ali se pritom ne spominju Z generacije udžbenika i ostalih obrazovnih sadržaja. Jesmo li zapeli na "A generaciji" udžbenika ili možemo pronaći obrazovne sadržaje po mjeri današnjih učenika? Pri izradi školskog kurikuluma "Sigurnost djece na internetu" krenuli smo od tema i ishoda učenja te na temelju zadanog cilja osmišljavali metode rada i obrazovne sadržaje koji će nam pritom pomoći. Tako da su najprije nastale detaljne pripreme za nastavu, a nakon odabranih metoda rada krenulo se s izradom obrazovnih sadržaja i tu je do izražaja došlo pitanje iz podnaslova - kako ćemo sadržaje prenijeti današnjim učenicima, a da ih oni razumiju i da ih žele naučiti? U projektu "Sigurnost djece na internetu" odlučili smo ići "na sigurno" te pružiti djeci priliku da uče iz tekstova, slika, zvukova, videa, animacija, radnih listova, interakcija, dramskih simulacija i svih ostalih oblika obrazovnih sadržaja kojih smo se mogli sjetiti. Pripremljeni su udžbenici za učenike u PDF, flip i papirnatom obliku u kojima su sadržaji predstavljeni kroz tekst, slike, stripove, ilustracije, fotografije te poveznice koje vode na ostale oblike sadržaja. Likovi, upotrijebljeni u ilustracijama posebno su osmišljeni za ovaj kurikulum, pri čemu se pazilo na ravnopravnost spolova, ali i na mogućnost da se svako dijete lako postavi u poziciju nekog od likova iz udžbenika. Osim takvih, uobičajenih udžbenika napravljeni su i e-udžbenici koji na jednom mjestu obuhvaćaju sve multimedijske sadržaje za pojedinu temu te pružaju učenicima personalizirano okruženje za učenje, u kojem im je omogućeno da sami biraju sadržaje - tekstove, primjere, prezentacije, plakate, stripove, vježbe, igre i kvizove koje će proučavati, kao i ritam kojim će samostalno prolaziti kroz sadržaje i usvajati ih. U obrazovnim sadržajima se nalazi i mnoštvo multimedijskih digitalnih sadržaja u obliku mrežnih stranica, računalnih i društvenih igara, interaktivnih kvizova, animiranih priča, audio i videozapisa koji pružaju učenicima mogućnost samostalnog, individualiziranog učenja, učenja kroz igru, kao i učenje putem rješavanja problema kroz koje na pristupačan i zanimljiv način istražuju, usvajaju i ponavljaju nastavne sadržaje. Digitalni materijali imaju responzivni dizajn pa se njihov sadržaj automatski prilagođava uređaju na kojem se prikazuje, što omogućuje njihovo lakše i pristupačnije korištenje. Posebno se ističu animirane priče koje pred učenike stavljaju nastavne sadržaje ispričane na njima prilagođen, dinamičan način kako bi dobivali informacije kroz više komunikacijskih kanala te ih tako lakše razumjeli. Za starije učenike pripremljeni su videozapisi koji omogućavaju učenicima poistovjećivanje s njihovim vršnjacima u stvarnim životnim situacijama kroz koje promišljanjem i učenjem na tuđim greškama usvajaju nova znanja i vještine. Originalne online igre napravljene su za sve uzraste učenika kako bi kroz razne problemske situacije mogli vježbati i razvijati svoje motoričke sposobnosti te usvajati primjerene obrasce ponašanja za odgovorno i sigurno korištenje interneta, računala i mobilnih tehnologija. Iskoristili smo i prednosti internetskih platformi te pripremili niz kvizova u Zondleu. Prilikom rješavanja kvizova učenici dobivaju povratne informacije te mogućnost igranja igre koju sami odaberu. Ovakav način provjere znanja potiče učenike na samostalno vježbanje i usvajanje novih znanja uz igru, a učiteljima daje mogućnost organiziranja natjecanja (Zondle challenge) kako bi učenici pojedinačno ili u grupama mogli pokazati svoje znanje. Pripremljen je i izuzetno velik broj dobro osmišljenih online radnih listića, upitnika za učenike, obiteljskih aktivnosti, predložaka za društvene igre, priča s raznim problemskim situacijama za analizu i dramatizaciju tako da vama preostaje ugodno razgledavanje i odabir sadržaja koji su baš po mjeri vaših učenika. Svi sadržaji dostupni su u digitalnom obliku na mrežnim stranicama projekta petzanet.HR.

Obogatite svoj školski kurikulum

Školski kurikulum je dio nastavnih i izvannastavnih aktivnosti koji svaka škola određuje prema svojim željama i mogućnosti kako bi bila što usklađenija s potrebama učenika i roditelja te povezanija s lokalnom zajednicom u kojoj se nalazi. U školski kurikulum tako ulazi briga o voćnjacima, zadruge, tradicijski obrti, robotika, informatika, eTwinning međunarodni projekti i niz drugih zanimljivih aktivnosti koje nisu strogo propisane. Školski kurikulum daje svakoj školi priliku da pokaže po čemu je bolja i drugačija od ostalih škola. Generacije koje se trenutno školuju, kao i one koje tek dolaze, trebale bi se pripremiti za svakodnevno korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Europski Parlament i Vijeće Europe uvrstili su digitalne kompetencije u ključne kompetencije koje svaki čovjek mora posjedovati kako bi se prilagodio okolini koja se brzo mijenja. Hrvatska trenutno nema nacionalnu strategiju za sigurnost djece na internetu, a postojeći kurikulum ne propisuje čak niti minimum znanja o odgovornom i sigurnom korištenju interneta, računala i mobilnih tehnologija koja bi djeca trebala imati. Zato je pet hrvatskih škola, OŠ "Mladost" iz Osijeka, OŠ Gripe iz Splita, OŠ "Mato Lovrak" iz Nove Gradiške, OŠ Popovača i OŠ Veliki Bukovec odlučilo potrošiti godinu i pol rada na izradu školskog kurikuluma "Sigurnost djece na internetu" i svih pratećih obrazovnih sadržaja kako biste ih i vi mogli odmah primijeniti u svojim školama. 30 učitelja raznih profila (engleski jezik, pedagogija, vjeronauk, informatika, likovni, razredna nastava, povijest, hrvatski jezik, matematika...) izuzetno je kreativno i promišljeno pripremilo osamstotinjak obrazovnih sadržaja koji se besplatno i bez ikakvih ograničenja mogu koristiti u školama. Školski kurikulum "Sigurnost djece na internetu" sastoji se od pedagoško-didaktičkog modela, politika prihvatljivog korištenja, multimedijskih obrazovnih sadržaja, udžbenika, virtualne učionice, priručnika za roditelje i priručnika za učitelje, a njegov cilj je unaprijediti digitalne kompetencije djece, poticati djecu da preuzmu odgovornost za vlastitu sigurnost s naglaskom na osnaživanju i isticanju odgovornog ponašanja i digitalnog građanstva te općenito povećati znanje i razumijevanje problema koji se pojavljuju u području sigurnosti djece na internetu. Organiziran je u četiri modula i vertikalno usklađen u pet cjelina: informacije, komunikacije, stvaranje sadržaja, sigurnost i rješavanje problema. Modul 1 pripremljen je za učenike 1. i 2. razreda,  Modul 2 za 3. i 4., Modul 3 za 5. i 6. te Modul 4 za učenike 7. i 8. razreda. Svaki modul sadrži 20 tema (ukupno 80 tema) osmišljenih za realizaciju tijekom školske godine. Jedan komplet materijala za poučavanje i učenje sadržava udžbenike za učenike, multimedijske izvore znanja, priručnik za učitelje i priručnik za roditelje. Obrazovni sadržaji u svakom kompletu pripremljeni su u obliku teksta, slika, radnih listova, animiranih priča, videozapisa, audio snimki, računalnih igara, društvenih igara, bojanki, interaktivnih kvizova i e-udžbenika. Stvoreni su živopisni likovi koji se koriste u svim obrazovnim sadržajima pa kurikulum ima jedinstven i prepoznatljiv multimedijski identitet. Teme možete obrađivati na satima razrednika, informatike, hrvatskog jezika ili nekog drugog redovnog ili izbornog predmeta, možete ih povezati s dodatnom nastavom ili izvannastavnim aktivnostima. Upotrijebite ih onako kako najbolje odgovara vama, učenicima, roditeljima i školi. Projekt školskog kurikuluma "Sigurnost djece na internetu" financira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, programa potpore za Daljnji razvoj i provedbu hrvatskog kvalifikacijskog okvira u trajanju od 16 mjeseci. Suradnici na projektu su AZOO, CARNet, AZOP, Suradnici u učenju, Općine Veliki i Mali Bukovec, Brodsko-posavska županija, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Grad i Turistička zajednica Nova Gradiška. Vjerujemo da će vam u ovoj sezoni izrade školskog kurikuluma dobro doći ovako pripremljeni obrazovni sadržaji, javno dostupni na petzanet.HR.

Jesmo li digitalni naivci?

Digitalnim urođenicima (digital natives) smatramo osobe rođene u doba digitalnih tehnologija, a sam pojam prvi put je upotrijebio Marc Prensky, 2001. u tekstu "Digitalni urođenici, digitalni doseljenici". Pojednostavljeno, radi se o osobama rođenim krajem devedesetih ili nakon 2000. godine koji znaju sve o korištenju računala, mobilnih uređaja i interneta jer su odrasli koristeći se njima. Po toj teoriji, mi malo stariji smo digitalni doseljenici jer eto dolazimo u svijet digitalnih tehnologija, a nismo u njemu rođeni. Kad malo razmislite, slična tvrdnja bi se mogla izreći i za nas srednjih godina - odrasli smo uz radio i televiziju i po tome smo "medijski urođenici" pa ipak ne bismo znali popraviti niti jedan od tih uređaja, snimiti ili voditi televizijsku emisiju, niti smo uvijek svjesni loših medijskih poruka kojima smo okruženi. Ja bih zapravo rekla da smo svi mi, i mladi i stari zapravo digitalni naivci jer vjerujemo da je sve na internetu istinito, da internet zna bolje od liječnika i učitelja i naravno da su na internetu svi pošteni i pristojni. Internet je uz nas četrdesetak godina, a tek nekoliko zadnjih godina počeli smo razmišljati koji rizici prate njegovo korištenje i tek kad smo se suočili s elektroničkim nasiljem i internetskom ovisnošću počeli smo situaciju shvaćati ozbiljno. Kao što imamo prometnu kulturu, na kojoj radimo s djecom i odraslima već godinama, tako nam treba i internetska kultura. U Hrvatskoj nažalost s time kasnimo desetak godina, usporedimo li se s britanskim školama koje već imaju uvedena striktna pravila što se smije, a što ne smije te kakve kazne su za sve koji ugrožavaju djecu pomoću interneta. Iako su naši učenici odrasli uz sve te tehnologije ipak moraju naučiti i usvojiti odgovorne načine korištenja, zaštititi svoju privatnost i razumjeti posljedice prekomjernog dijeljenja u digitalnom svijetu. Zajedno s njima moraju učiti njihovi roditelji, a i mi učitelji jer jasno se vidi kamo su nas ignoriranje i naivnost doveli. U virtualnom, ali i stvarnom svijetu treba jasno pokazati svoj stav o neprimjerenim komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na internetu, posebice na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Te da nikako ne smijem ugrožavati sigurnost djece potičući ih na korištenje internetskih programa i servisa koji nisu namijenjeni djeci, pritom ne zaboravite da su u Hrvatskoj maloljetnici (svi do 18 godina) posebno zaštićeni te da je dijeljenje njihovih osobnih podataka kažnjivo djelo. Biti digitalni građanin znači svjesno, odgovorno, primjereno i učinkovito koristiti sve mogućnosti digitalnog svijeta (svijeta interneta). Mike Ribble opisuje digitalno građanstvo kroz devet sastavnica: digitalni pristup (sudjelovanje u društvu putem digitalnih medija), digitalna trgovina (online kupovanje i prodavanje), digitalna komunikacija (izmjenjivanje informacija uporabom e-pošte, poruka ili mrežnih stranica), digitalna pismenost (znanje o tome kada i kako se koristiti digitalnom tehnologijom), digitalni bonton (primjereno ponašanje), digitalni propisi (zakonska prava i ograničenja u upotrebi digitalne tehnologije), digitalna prava i odgovornosti (sloboda i povlastice svih koji se koriste digitalnom tehnologijom uz primjereno ponašanje), digitalno zdravlje (znanje o tome kako zaštiti psihičko i fizičko zdravlje) i digitalna sigurnost (znanje o zaštiti računala i osobnoj zaštiti). Složit ćete se sa mnom da nama treba još puno učenja, poučavanja i vježbanja kako bismo od digitalnih naivaca postali digitalni građani.

Čitate li uvjete korištenja?

Uzbuna na internetu  povodom nove Facebook mobilne aplikacije Messenger skrenula je pažnju na uvjete korištenja kojima kompanijama dozvoljavate da kopaju po vašim adresarima, prodaju vaše popise e-mail adresa kome god žele (a što mislite odakle spamerima vaš e-mail?), snimaju vaše razgovore i koriste online pohranu,  kameru i ostale mogućnosti vaših mobilnih uređaja na načine koji odgovaraju njihovim potrebama i željama. Neke od programa i aplikacija za koje ste prihvatili uvjete korištenja, zaista ne morate imati. Možete li živjeti bez FB Messengera - pa naravno da možete. Postoje li još neki programi vam daju mogućnost online razgovora - postoje, i kakvi su njihovi uvjeti korištenja? U današnjem informatičkom svijetu zaista imate na raspolaganju milijune aplikacija za komunikaciju i sami možete odabrati što želite. A što mislite zašto su kompanije postale toliko bahate u zahtjevima za našim podacima, dokumentima, autorskim pravima? Zato jer svi klikate na Dalje bez razmišljanja i prihvaćate bez pogovora, samo da biste bili u trendu novom aplikacijom - Glupost. Naša naravno, kompanije su ju samo pametno iskoristile Zato ponovno (ili po prvi put) dobro pogledajte uvjete korištenja za Facebook, Google i ostale programe koje svakodnevno koristite. Posljedice za vas, ali i za sve koji s vama imaju veze Dok cijela priča relativno dobro funkcionira dok se radi o vama osobno i dokumentima koje ste vi napravili i stavili na internet, stvar se komplicira ukoliko ste usput "usosili" prijatelje, kolege, suradnike ili možda djecu. E tu bi se mogli naći čak i s krive strane zakona jer ste upravo javno objavili tuđe osobne podatke za koje možda nemate dozvolu dijeljenja Jeste li sigurni da je vaša prijateljica dozvolila da fotografije s ljetovanja stavite u svoje mape na Google Driveu ili albume na Facebooku, kakva će biti njena reakcija kad svoju fotografiju nađe u nekom časopisu jer ste, naime vi dali Googleu i Facebooku prava na objavu tih fotografija. Razmislite li prije nego li omogućite sinkronizaciju i prenošenje fotografija s vašeg mobitela u oblak? A što ste vi mislili da se slike samo tako pojave na internetu? Ne, ne svi mi internetski korisnici pridonosimo bogatstvu kompanija našim riječima, slikama i djelima. I dok sve gore navedeno ovisi o vašoj zdravoj pameti i savjesti u nastavku ipak idem u svijet obrazovanja. Posljedice za učenike i roditelje Baš sam se razveselila kad sam na stranici s recenzijama obrazovnih aplikacija Teachers First uz uobičajene komentare o tehničkim zahtjevima, mogućnostima korištenja u razredu uočila i jasne napomene o podacima koje te aplikacije dijele, o načinima registriranja učenika za njihovo korištenje te savjete kad treba tražiti dozvole roditelja za korištenje tih aplikacija. Pogledajte na primjer kako je opisan program WeJIT. O da, u SAD-u i Velikoj Britaniji naveliko paze na takve "sitnice", a kod nas? Baš i ne. Nažalost još uvijek me kolege blijedo pogledaju kad ih pitam jesu li pročitali uvjete korištenja programa, jesu li provjerili što se radi s dječjim osobnim podacima (a to  su i njihovi radovi na tim programima), jesu li tražili suglasnost učiteljskog vijeća za korištenje neke aplikacije u školi , odobrenje roditelja za učenike? Ne? E pa nastavite tako i čekajte da se pojavi neki osviješteni roditelj koji će vam opravdano zagorčati život, a ako ste loše sreće potegnut će tužbu prema Kaznenom zakonu - Povreda privatnosti djeteta. Ne zaboravite da su po hrvatskim zakonima djeca do 18 godina. Nadam se da ste napokon odlučili pročitati s razumijevanjem uvjete korištenja i saznati što vi to zapravo potpisujete na internetu. Facebook Izjava o pravima i ovlaštenjima, evo samo par primjera, a ostalo pročitajte sami:

2. Dijeljenje sadržaja i informacija s drugima

dajete nam neisključivu, prenosivu licencu za korištenje bilo kakvog IP sadržaja koji objavite na usluzi Facebook i sadržaja koji je povezan s uslugom Facebook, s pravom podlicenciranja i bez naplate naknada za intelektualno vlasništvo, valjanu širom svijeta (IP licenca).

17. Posebne odredbe koje se odnose na korisnike izvan Sjedinjenih Američkih Država

Slažete se s prijenosom vaših osobnih podataka i obradom tih podataka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Google Privatnost i uvjeti, par primjera:

Vaš sadržaj na našim Uslugama

Kad prenesete, predate, pohranite, pošaljete ili primite sadržaj na naše Usluge ili putem njih, Googleu (i onima s kojima radimo) dajete licencu za cijeli svijet koja omogućuje upotrebu, hosting, pohranjivanje, umnožavanje, izmjenu, stvaranje izvedenih radova (primjerice sadržaj nastao prevođenjem, adaptacijama ili drugim promjenama koje vršimo kako bi vaš sadržaj bio bolje prilagođen našim Uslugama), komunikaciju, objavljivanje, javno izvođenje i distribuciju tog sadržaja. Prava koja dajete u ovoj licenci namijenjena su za ograničene svrhe rada, promocije i poboljšanja naših Usluga i za razvoj novih usluga. Ta licenca nastavlja važiti čak i ako prestanete upotrebljavati naše Usluge.

Informacije koje dijelimo - Za vanjsku obradu

Osobne informacije pružamo našim afilijacijama ili pouzdanim tvrtkama ili osobama kako bi ih za nas obradile na temelju naših uputa i u skladu s našim Pravilima o privatnosti i svim ostalim odgovarajućim mjerama o povjerljivosti i sigurnosti.

RESPECT – razgovor s Renatom Ivanković

S Renatom Ivanković, voditeljicom projekata za istraživanje i razvoj e-učenja u CARNetu razgovarala sam o - Što podrazumijeva pod poštovanjem u virtualnom svijetu? - Kako sustavno promicati i poticati poštovanje u virtualnom svijetu? - Dobivamo li ono što dajemo?

RESPECT – Responsible attitudes and behaviour in the virtual social space

RESPECT - Responsible attitudes and behaviour in the virtual social space je projekt u okviru programa Pestalozzi, Vijeća Europe u kojem sudjelujem od jeseni 2013. Zadatak svih sudionika je napraviti akcijski plan aktivnosti kojima će pridonijeti stvaranju i promicanju odgovornih stavova i ponašanja u virtualnom društvenom prostoru. Ja sam odlučila raditi na ovim temama:

• Digitalni profesionalizam učitelja
• Poštovanje u virtualnom svijetu
• Društveno umrežavanje

Digitalnim profesionalizmom učitelja bavila sam se kroz osmišljavanje Politike odgovornog korištenja, pisanje članaka i provođenje radionica koje potiču učitelje da razmisle o svom digitalnom identitetu i zaštite ga, usmjeravaju učitelje prema proaktivnom dijeljenju vijesti i raznih digitalnih sadržaja te osnaživanju učitelja da zaštite sebe i druge od elektroničkog nasilja.Članke u kojima govorim o tim temama možete pročitati u ovom blogu. Poštovanje u virtualnom svijetu je aktivnost kojom želim pokazati mišljenja različitih stručnjaka, učitelja, nastavnika, učenika i mladih o problemu poštovanja i odgovornog ponašanja u virtualnom društvenom prostoru. Dva ključna pitanja koja postavljam sugovornicima je "Dobivamo li ono što dajemo" te "Kako promicati i poticati poštovanje u virtualnom svijet". Videosnimke razgovora dostupne su na mom YouTube kanalu te naravno na ovom blogu 🙂 Društveno umrežavanje je aktivnost koja naglašava ulogu pojedinca pri stvaranju pozitivnog okruženja na internetu te pokazuje da svatko od nas može učiniti nešto kako bi spriječio elektroničko nasilje te svojim, osobnim primjerom pokazao što znači odgovorno ponašanje, razmišljanje o posljedicama neprimjerenog dijeljenja na društvenim mrežama i ignoriranja loših postupaka koje vidimo. Moje aktivnosti možete pratiti na Twitteru, YouTubeu, Facebooku, BlendSpaceu,  SlideShareu i oba moja bloga Digitalni tragovi i Lidijin kutak.

Poštovanje u virtualnom svijetu – dobivamo li ono što dajemo?

Pričamo li o poštovanju i dobroti često se kaže kako se poštovanje dobiva poštovanjem te da se dobro, dobrim vraća. Ja kao nepopravljivi optimist vjerujem u obje tvrdnje, ali mi se čini da to znanje treba sve češće ponavljati, utvrđivati i uvježbavati i to ne samo kod mlađih nego i kod starijih generacija. Evo i zašto. Nedavno su osvanule uvredljive stranice na društvenim mrežama, čija jedina svrha je objavljivanje neprimjerenih fotografija popraćenih užasnim, bezobraznim komentarima. Jedna od tih stranica prati događanja u srednjim školama, objavljujući fotografije raznih gluposti koje učenici izvode, ali i fotografije njihovih nastavnica i nastavnika potajno snimanih tijekom sata. Kolega Miljenko Hajdarović skrenuo je pažnju javnosti na taj slučaj obavještavanjem škola, medija, ali i policije. Njegov članak možete pročitati na ovoj adresi http://bit.ly/primjer1 . Drugi primjer su razne KJV stranice koje objavljuju razgolićene slike djevojčica i djevojaka, koje su ukrali s njihovih stranica ili su im ih poslali članovi grupe. Članak iz Večernjeg lista koji piše o tome pročitajte na ovoj adresi http://bit.ly/primjer2. Sve to događa se sad i to kod nas, u Hrvatskoj! Vjerujem da ste se kao i ja, nakon ovih primjera zapitali kamo ide ovaj svijet i gdje je nestalo poštovanje prema drugima i sebi. Jedni će reći to je nedostatak kućnog odgoja, drugi će reći kriva je škola, društvo, a ja kažem krivi smo svi. I da ne bismo i dalje slijegali ramenima i čudili se, poduzmimo nešto. Poštovanje, dobrota, pristojno ponašanje može se naučiti kao i ostala znanja i vještine koje djeci nastojimo prenijeti. Svojim ponašanjem možemo utjecati na ponašanje drugih i vjerujem da se učitelji u svakoj prilici trude biti pristojni, dobri i poštuju učenike, kolege, roditelje i društvo. No, neke stvari koje su se prije 20 ili 50 godina podrazumijevale sad treba posebno naglasiti, objasniti i ponoviti milijun puta. U virtualnom, ali i stvarnom svijetu to znači da treba jasno pokazati svoj stav o komentarima, slikama i ostalim objavama koje se pojavljuju na društvenim mrežama. Ukazati i djeci i roditeljima, ali i kolegama zašto je neka objava neprimjerena, kakve je osjećaje izazvala kod osobe na koju se odnosi te kakve su posljedice takvog ponašanja. Istovremeno to znači da si ja kao učiteljica ne mogu dozvoliti pisanje bezobraznih komentara o djeci, roditeljima i kolegama ili online dijeljenje sadržaja koji je neprimjeren ili za njega nemam dozvole. Poštovanje se pruža i dijeli, poštujući sebe ne smijete zaboraviti poštovati druge. Poštovanje nije nešto što ponekad vrijedi, a ponekad ne, nije to obrazac ponašanja koji možemo prema potrebi isključivati ili uključivati. Poštovanjem pokazujemo da uvažavamo druge te da tražimo da i oni poštuju nas. Mislim da je zaista krajnje vrijeme da sve hrvatske škole dopune svoje Kućne redove i Statute, napišu Politike prihvatljivog korištenja te ih prenesu učenicima, roditeljima i učiteljima tako da svi budu upoznati s pravima, obvezama, ali i posljedicama. Vidite li neku neprimjerenu objavu na internetu prijavite je administratoru stranice, školi, roditeljima i policiji  https://redbutton.mup.hr To je vaše pravo i obaveza.

Mitovi ili stvarnost digitalnog svijeta

Vrlo često u medijima, razgovorima ili tijekom predavanja čujemo neke izjave o karakterističnim ponašanjima u digitalnom svijetu, a koje nisu istinite. Možda su i bile istinite prije 5 - 10 godina, ali sad su postale mitovi. Osvrnut ću se na nekoliko njih i pokušati dati savjete što biste zapravo trebali činiti. Digitalni urođenici znaju sve Digitalnim urođenicima smatramo osobe rođene u doba digitalnih tehnologija, a sam pojam prvi put je upotrijebio Marc Prensky, 2001. u tekstu "Digitalni urođenici, digitalni doseljenici". Pojednostavljeno radi se o osobama rođenim krajem devedesetih ili nakon 2000. godine. Mit je da oni znaju sve o korištenju računala, mobilnih uređaja i interneta jer iako su odrasli uz sve te tehnologije ipak moraju naučiti i usvojiti odgovorne načine korištenja, zaštititi svoju privatnost i razumjeti posljedice prekomjernog dijeljenja u digitalnom svijetu. Kad malo razmislite, slična tvrdnja bi se mogla izreći i za nas malo starije - odrasli smo uz radio i televiziju pa ipak ne bismo znali popraviti niti jedan od tih uređaja, niti smo uvijek svjesni loših medijskih poruka kojima smo okruženi. Stavite li računalo u dnevnu sobu zaštitit ćete dijete U ovoj izjavi problematično je nekoliko stvari: računalo nije jedini uređaj kojim se može pristupiti internetu, a ukoliko se osobno ne uključite u djetetove aktivnosti na internetu ionako nećete znati prepoznati što je na zaslonu računala i je li to opasno ili ne. Kako biste djecu zaštitili od internetskih opasnosti razgovarajte s njima, interesirajte se za ono što rade i budite dovoljno pristupačni da djeca mogu s vama podijeliti ako ih nešto muči. Što se tiče tehnološke zašite, možete isključiti pristup internetu - no tada ni vaš TV neće prikazivati internetske programe ili možete postaviti programe obiteljske zaštite na mobitel, tablet, računalo, igraću konzolu i sve druge uređaje kojima djeca mogu pristupiti internetu. Svatko stvara svoj sadržaj ina internetu Nažalost dobar dio sadržaja koji ćete pronaći na internetu nije originalan. Dio sadržaja nastaje prikupljanjem i kombiniranjem postojećih, dio je plagijat, a tek manji dio su zaista autorska djela. S povećanjem dostupnosti i otvorenosti interneta ljudi su stekli naviku da sve sadržaje s interneta koriste kako god žele i gdje god žele. Razmislite o tome kad sljedeći put posegnete za slikom, glazbom ili videom s interneta. Pročitajte dozvole o korištenju, poštujte autorsko pravo i obavezno posjetite stranice creativecommons.org. Ne zaboravite kritički promisliti o sadržaju koji ste pronašli na internetu, možda je potpuno lažan. Djeca koja su mlađa od 13 godina ne koriste društvene mreže Danas svi koriste društvene mreže, od beba u pelenama, preko mladih, umirovljenika pa i čak mrtvaca. Istraživanje AVG-a pokazalo je da 92% američke djece ima digitalni otisak prije druge godine života, a 5% djece ima profil na društvenim mrežama prije svog rođenja. Nesmotreni roditelji objavljuju sve o svom djetetu, od ultrazvuka, obiteljskih događaja do vrištećih scena u trgovinama. Slijedeći taj "svijetli" američki primjer sve više roditelja pomaže djeci pri stvaranju profila na društvenim mrežama, ne razmišljajući o tome da djecu "učlanjuju" u društvo odraslih osoba. Toliko o neodgovornosti odraslih prema razvoju djece i stvaranju digitalnih tragova koje djeca neće moći izbrisati ili popraviti. S druge strane je činjenica da je korištenje društvenih mreža moda te da je granica od 13 godina stavljena zbog američkog COPA zakona, koji s nama u EU i nema puno veze. Prema hrvatskim i EU zakonima dobna granica je 18 godina. Iako djeca ilegalno koriste društvene mreže mi bismo ih trebali poučiti kako da zaštite svoju privatnost na njima i razmisle prije nego li javno podijele sadržaje za koje će poslije zažaliti. No, to ne znači da ih pritom trebamo poticati na korištenje društvenih mreža za odrasle. Zaključak, ne oslanjajte se na mitove o digitalnom svijetu nego razgovarajte s djecom, slušajte, podupirite i nadzirite ih, zajednički postavite pravila i reagirajte ako se krše.

Microsoft Innovative Educator Expert

   

Još uvijek znam programirati

 

eTwinning razgovori – nastavak